Igor Francé u glazbu ulazi u tinejđerskim godinama, dok je još uvijek čvrsto i aktivno postojala država sa šest republika i jedna jedina politička partija u njoj. Kroz fascinaciju prvim valom post punka i rane elektronske glazbe, Francé i krug oko njega predstavljao je tada progresivnu, u socijalizmu stasalu mladež, koja je izgledom urbanih plemenskih ratnika i smjelim promišljanima o društvu u kojem su živjeli bila avangarda liberalizma i tolerancije. Izraženiju medijsku i stručnu pažnju pobudio je kada je nakon duge audicije izabran za bubnjara post rock/noise grupe SEXA iz Zagreba, koja je u tadašnjem trenutku, pred raspad Jugoslavije, bila po autentičnosti i kreativnosti u samom vrhu svjetske noise glazbe.
Iako značajno mlađi od ostalih članova, Francé je svojom čvrstom i preciznom svirkom dao bendu novi zamah, koji je na koncu i doveo do nikada, nažalost, ostvarene suradnje SEXA-e i Steve Albinia, živućeg božanstva noise glazbe, osnivača grupa Big Black i Rapeman, producenta hit albuma “Surfer Rosa” grupe Pixies i “In utero”, posljednjeg studijskog albuma Nirvane. Nakon te epizode, koja je mogla Francéa i SEXA-u odvesti u sam vrh svjetske scene i lako im osigurati mirnu egzistenciju, dogodio se konačan i dugo očekivani raspad Jugoslavije i rasipanje širom svijeta mnogih talentiranih ljudi s prostora Balkana. SEXA je tu društveno političku kataklizmu ili konačni preporod spremno dočekala u dijaspori i na koncu, doživjela sudbinu zemlje iz koje su otišli, ironijom sudbine, prije njenog raspada.
Od tada Francé dugi niz godina živi i radi u Amsterdamu, upijajući multikulturalni tolerantni život zapada i ganjajući razna egzotična iskustva, često nadahnuta sredstvima koja lako mijenjaju svijest. Estetika i religija novoga doba (New age), nastala na spajanju i prekrajanju mitova i naukovanja plemenskih kultura, a proizašla iz radionica novih digitalnih divljaka, otvara Francéu prozor u moć i prisustvo mitskog u nama te pokazuje eklektičnost kao formu izražavanja. Usvajajući tako naviku uzimanja i migriranja kroz i u razne stilove glazbe ili vjerovanja, on prihvaća bez zadrške svo bogatstvo tuđe i svoje osobne slobode kako bi na koncu oblikovao novu svježu glazbeno tekstualnu
cjelinu.
”Da, naravno, uzimam i kradem, al’ lopov nisam, samo slavim tuđi talent, neka stanu u red oni koji to nisu napravili”, rekao je Francé jednom prilikom.
Takav spoj proživljenog u rasponu od socijalističkog rituala primanja u pionire, do liberalnih protokola “grada razvrata” na sjeveru Europe, od autentične jugoslavenske noise glazbe, do hipnotičkih ritmova inicijacijskih ceremonija i na koncu, do vječno prisutnog žala za neostvarenim “blaženstvom pripadanja njoj ili njemu”, stvorile su jedinstvenog glazbenog i poetskog autora.
Igor je u tekstovima pjesnik urbanog prokletstva i ljudskog blaženog jada postojanja, a na glazbenom planu predstavlja eklektičara i izvornog autora, koji je s lakoćom povezao razne glazbene stilove i trendove, od ritma Amazone do balkanskih trubača. Postjugoslavenski je to hypno pop, koji se obraća svima koji u glazbi traže zaborav od sadašnjosti, a žive u nadi da će naći sjećanje na život koji su nekoć vodili. No, tek oni koji su rođeni u “novom dobu”, u novim državama Balkana, lako će prepoznati da im Francé govori da je život koji se upravo odvija pred njima onaj jedini pravi vrijedan punog življenja. Krećući od teškog i masnog ritma, do inovativnih zvukova koji uglazbljeni tvore minimalistički melodiju nad kojom se čuje rima društvene kritika i osobni emotivni raspad sa svjetlom na dnu tunela, koji kad-tad pogađa sve nas, Francé predstavlja novu gardu autora, koji su dugi niz godina izbivali iz domaće scene, no uvijek su ju nosili duboko u sebi i strpljivo čekali vrijeme sazrijevanja.
